Život na ivici egzistencije
Ovo je priča o Radovanu, koji uprkos poteškoćama i izazovima koje mu život pruža, ne odustaje i sa osmijehom nastavlja da se bori. Radovan Brisković ima 35 godina i dolazi iz mjesta Bratica u Ulcinju. Već osam godina je korisnik pomoći, koju mu pruža Caritas Barske nadbiskupije.
Svoju priču počinje rečenicom: “ Briskovići su bili obična i srećna četvoročlana porodica, dok nesreća nije pokucala na vrata”.
“Živim sa bratom, koji ima 23 godine. Sa devet godina sam ostao bez roditelja, koji su umrli prirodnim putem. Prvo nam je umro otac, pa nakon dvije godine majka i od tada kreće težak period za nas dvojicu. Sam brinem o bratu od njegove devete godine, a moja briga o njemu postaje još teža, kada prije pet godina, nakon nesreće moj brat ostaje bez noge. Mnogo bi mi bilo lakše da bar nemam problema oko pronalska posla, kojeg ima vrlo slabo, barem za mene. Dosta puta su mi ostali dužni. Ja odradim posao i kada treba da mi daju dnevnicu kažu mi : “Ajde sada doviđenja, dođi sjutra ili prekosjutra da uzmeš dnevnicu “, a kada odem po dnevnicu otjeraju me preko vrata. Sa biroa primam 80 eura socijalne pomoći, što nije dovoljno za nas dvojicu, pa čak ni za bratovljeve lijekove.”
Sa osmijehom na licu Radovan kaže da je srećan što je prije osam godina saznao za Caritas Barske nadbiskupije, gdje nakon razgovora počinje da prima pomoć. Ističe da ovu ustanovu vode dobri i humani ljudi, koji znaju šta je siromaštvo, nemoć i šta je bolest i da se mnogo puta dešavalo da ga iz Caritasa zovu da dođe da preuzme pomoć, ali da on dosta puta nije u mogućnosti da dođe, jer nema čime, međutim paketi pomoći uvijek budu sačuvani dok ne nađe način da stigne do Caritasa.
Jasna Vuksanović, koordinatorka geronto programa Caritasa Braske nadbiskupije kaže da svaki put kada Radovan dođe da uzme pomoć, jednom u dva tri mjeseca, pored pomoći koju pripremimo za njega spakujemo mu i graderobe koju imamo, ručak, sokove, sve što možemo mi mu damo. Jasna dalje navodi da Radovan nigdje ne radi i gdje god se do sada obraćao, na bilo koju adresu, za njega su vrata bila zatvorena. On je ovdje uvijek dobrodošao i gledaćemo kako god možemo da mu pomognemo, jer zaista sa nepokretnim bratom u njegovim godinama, bez posla preživljavati i živjeti život koji on živi u nehumanim uslovima je zaista teško.”
Na sve ovo Radovan, kroz suze, dodaje da je zahvalan i Caritasu i svima koji rade u toj organizaciji, jer je uvijek dočekan, kao da je član porodice i pored toga nakon preuzete pomoći, bar na jedan kraći period se kako kaže “osjeća spokojno i što bi se reklo mirne glave, što se rijetko gdje drugo dešava. Na druga mjesta gdje sam se obraćao za pomoć odgovori su bili “ biće, biće doviđenja” i na kraju ničega ne bude za mog brata i mene.
Ovu priču završićemo apelom da pomažete drugima kada ste u mogućnosti, jer oni koji uzimaju imaju pune ruke, a oni koji daju imaju puno srce.
